|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Župa Svetog Antuna
Trg Svetog Antuna 1
35107 PODVINJE
HRVATSKA
tel: +385 (0)35 461 410
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
15.04.2010
|
|
Razmišljanje uz Svećeničku godinu
Kakav sam ja, takav je i moj svećenik.
Nisam se pitala kakvog svećenika želim u svojoj crkvi. Razmišljala sam kako Gospodin uvijek vodi i poziva i poziva pastire kako se njemu svidi. Moja logika ne dokučuje Božju. Ipak, uvijek mi se nametala molitva za naše svećenike, gotovo sve koje sam susrela. U svakom sam prepoznala čovjeka koji treba našu ljubav kako bi ostao vjeran svojoj službi. Nije to egoizam, nego jednostavna poredba onog što meni treba kao osobi. Dio te čežnje ostvarila sam kroz svoju obitelj.
Što je sa svećenikom? Jesmo li svjesni da smo pozvani biti njegovom obitelji? Župska obitelj koja je svećeniku darovana toliko često nema ljubavi i nimalo sličnosti s duhom kojim je on vođen.
Kao majka u svojoj sjedi prepoznajem obrise sebe, u onom pozitivnom, ali i negativnom. Znam prepoznati postupke kojim neželjeno reagiraju i sjetiti se sebe kao takve. Ljubav i praštanje unutar obitelji nekako se sama po sebi podrazumijeva. Svi i nesvjesno uljepšavamo sliku svoje obitelji. Baš najbliskijem prijatelju povjerit ćemo se o onom manje lijepom, jer govoreći o obitelji oslikavamo sebe. S druge strane, osluškujući govor ljudi ustvari tako rijetko čujem da netko štiti svog svećenika, kaže nešto lijepo, zauzme se za njega. Svećenik treba nape povjerenje i podršku, baš poput svakog člana obitelji. Treba razumijevanje i prihvaćanje. Njegove slabosti iste su one koje bez razmišljanja praštamo sebi i svojoj obitelji. Često ih na sebi i ne primijetimo.
Kao roditelji trebamo se odreći slike u koju želimo uokviriti svoju djecu. I svećenike trebamo izbaciti iz naših otrcanih okvira i prihvatiti kao da Oca i to baš onakvima kakvi jesu u svojoj različitosti, svakog sa svojim darovima pa i naravima. Ne čine li, uostalom i oni isto s nama?
Dva puta slušala sam nagovor, jednog mladog svećenika, na molitvu za onakvog svećenika kakvog želimo. Rekla sam kako mislim da je to poruka upućena meni osobno, jer nikada ne idem u ovu crkvu, a oba puta kad sam se zatekla, govorio je upravo o potrebi molitve za svećenike. On se nasmijao i odgovorio: „Ma ja uvijek imam istu propovijed, samo vi to ne znate, jer ne dolazite ovdje“. Ova anegdota me i sad nasmije i uvodi u radosnu molitvu zahvaljivanja za svećenike, baš sve, onakve kakve jesu. Gledajući svećenike naše župe, zaigra mi srce od radosti. Gle koliko različitosti na jednom mjestu?! Nije li Gospodin neobjašnjivo razigran. Pitam se čime su naši župljani zavrijedili toliko Božjeg blagoslova? valjda se Gospodinu svidjelo boraviti na brdu, izvan grada.
Antonija Martić
Arhivska fotografija; pater Albert Thielemeier, CSSp.
|
|
Župa Sv.Antuna, PODVINJE
URL: http://zsa.podvinje.org/
|
published with VPS II (C) SBNet.Hr
produced by SBOnLine.Net
|
|
|
|
|
