|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Župa Svetog Antuna
Trg Svetog Antuna 1
35107 PODVINJE
HRVATSKA
tel: +385 (0)35 461 410
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
14.03.2010
|
|
Dva razmišljanja u korizmi
Mjesto susreta
Trebala sam tek jednom zakoračiti i da znam, ovo je mjesto gdje želim boravit. Napokon sam otkrila taj ratom oteti osjećaj pripadnosti za kojim sam tragala. Vratila sam se u djetinjstvo kad mi je sam prostor crkve značio slobodu i prisnost s ljudima u njoj. Znam, molitva je uvijek osobna. No, ipak čovjek bi trebao znati da postoje i oni koji na isti način upijaju Prisutnost, ili tragaju za Njom.
Petak, 21.30 sati. Klanjanje u Podvinju. Bio je studeni. Otišla sam reda radi. Imam već svoje prostore susretanja i molitve. Iznenadna bliskost moje duše i svega oko mene zatekla me nespremnom. Nisam očekivala da ću tako iznenada otkriti mjesto povjerljivog susreta s Gospodinom. Jednom sam načula, kako oni koji nisu nigdje, nalaze svoje mjesto u franjevačkom samostanu. Bila sam zahvalna za to moje utočište u vremenu odrastanja i izbjeglištva. Voljela sam taj prostor u kojem čovjek ostaje sam u svojoj intimi, usmjeren na Gospodina. Tiho u sebi željela sam i ono drugo. Mjesto gdje će moji sinovi upoznati radosti života u župi. Željela sam sa se u njih upije bezbrižnost boravka i igre u prostoru crkve, susreta sa svećenikom koji ih poznaje i blagoslov njegova boravka u našem domu. Pronašla sam prostor gdje srcem pripadam župi u koju me Gospodin nastanio. Svaki put iznova iznenadi me otkrivajući mi da je ono što je moje, baš najbolje za mene. Ne zna trebam li biti strpljiva ja s Njim, ili On sa mnom. Možda je to jednak put koji dođe svom odredištu tek kad prođe samo putovanje. Treba čekati, povjerljivo. Ponekad ne znamo ni koje je točno odredište, jednostavno ga slutimo i znamo da negdje postoji sve ono za čim čeznemo.
Molitva
Petak. Bdijenje u mojoj župi. Vijugava staza put crkve obasjana korizmenom bojom. Na odlasku, ona ista tužna svjetla ispraćaju vjernike. Željela sam biti sretna. Bdjela sam s Gospodinom. No križ polegnut na pod crkve, obasjan lučicama naših molbi, gorio mi je u srcu. Koliko tihih molbi. Možeš li Isuse sve ponijeti, cijeli naš grad, domovinu, moju Zemlju? One nikad ne zapaljene svijeće, braće koja za života neće otkriti ljepotu tvoje blizine. I one koji su bili pozvani, a nisu se odazvali. Poput suza kotrljaju se kapljice kiše niz stakla moga doma. Plačeš li ti to moj Gospodine? Daruješ li mi svoju tugu?
Tražiš od mene tihu molitvu za one koji te nisu upoznali. Žao mi je gospodine. Žao mi je što moja duša nije dovoljno svjetla da obasja one koji te traže. Htjela bih u tom naletu ganuća nešto učiniti, obećati neku drugu sebe. Šutim obećanje. Sramim se. Toliko sam puta izrekla, pa pala poput sjemenke na put što brz zaraste u draču, i pozobaju ga ptice grabljivice.
Tvoj križ, tamo na podu, obasjan našim teretima, uvijek iznova, uvijek ispočetka. Ostavljen sam. Tek ponekad Cirenac, poneka Veronika zateknu se kraj tebe. Daruj mi to. Daruj da mogu pružiti rubac i utješiti one koje optužuju, kojima se rugaju, koji nemaju zaleđe i ne znaju govoriti onako kako se od njih očekuje. One čije cipele su odavno raskvašene, a đonovi istrošeni. Daj Gospodine, da jednom kad se susretnemo, digneš moju glavu i kažeš mi: Hvala što si bila moja Veronika. Daj da mogu odustati uvijek iznova od sebe i susrest se s Tvojim očima.
Antonija Martić
|
|
Župa Sv.Antuna, PODVINJE
URL: http://zsa.podvinje.org/
|
published with VPS II (C) SBNet.Hr
produced by SBOnLine.Net
|
|
|
|
|
