|
Svetom Antunu prigodno
a čovjeka ovog svijet i danas spominje. On plemićkog odijela se odrekao, Kruto platno na sebe stavio, za Franjom svetim pošao. Bogataš po tijelu siromahom postao a duh svoj bogatim učinio. Plemićko žezlo pastirskim štapom zamijenio, zbog šatora on raskošne sobe ostavio. Visoki tronovi njemu ne znače ništa, dok čovjeku se obraća u oči ga gleda. A kad ga slušati nisu htjeli on ribama se obratio. Ribe glave podigoše, čije riječi slušati treba pokazaše. Kad otrov u čašu mu uliše on zazva ime Gospodnje, čašu popi i ništa mu ne bi. Ljudska ruka protiv njega nije mogla ništa pa zavidnik kreposti utvarama noćnim od Božjeg puta odvratiti ga htio. Ime preslavne Djevice on zazva, na čelu učini križa znak i svi ga neprijatelji roda ljudskoga napustiše. Njegovim zagovorom mnoga čuda narodu Gospodin učini, bilo da su zgrčeni il uzeti, gluhi, nijemi ili slijepi. Kao plemić, Fernando se zvao, kao manji brat Antunom se prozvao. Evanđelje on je naviještao, Na obraćenje pozivao, U svakom čovjeku brata vidio, Za sav narod Boga molio. Danas ga svi znamo, Naš Antun je to sveti. Stopama njegovim pođimo, Gospodinu sve predajmo, duh svoj slobodnim učinimo, bogati postanimo. Ljiljane bijeli, Antune sveti, tebe časti narod cijeli, tebe mole i mladi i stari da pronađu izgubljene stvari. Danas za izgubljeno i ja te molim; Da duše što lutaju nađemo i s tobom zajedno Boga slavimo. Ivana Ćurić 10.06.2010
|