Prigodno uz svetkovinu svetih Petra i Pavla apostola
 |
No baš Pavao, onaj koji može, uzimajući u obzir naobrazbu koju ima, sam donositi odluke u važnim pitanjima traži Petra, onog što ga Isus predodredi za glavu Crkve. On učeni Židov, traži suglasnost, potvrdu običnog, prostog ribara. Upravo ta Pavlova poslušnost, čin je dubokog povjerenja u onog koji ga je na tako neobičan način susreo u Damasku. Iz te poniznosti izrast će veliki učitelj Crkve koji u Prvoj poslanici Korinćanima piše veličanstveni Hvalospjev ljubavi. Taj Pavao, koji je proganjao Isusa i susreo ga licem u lice, svjedoči Ljubav kao jedinu stvarnost koja ne prestaje i neće utihnuti.
Poniznost i hrabrost potpunog oslanjanja na Osobu Isusa Krista traži od Savla odustajanje od sebe i pristajanje uz Božji naum koja ga u konačnici vodi do potpune slobode i označuje ga i sasvim novim imenom. U toj oslonjenosti i mi danas jednako možemo pronaći slobodu, mir i potpunu sigurnost. Osloniti se na Isusa, vjerovati da je njegov izbor za nas najbolji i jedini put radosnog i slobodnog življenja.
Korak ka polaganju životne egzistencije u Božje ruke traži povjerenje u Osobu, potpuno napuštanje sebe starog i ulazak u nešto sasvim novo. Takav obrat zahtjeva sasvim osoban susret s Isusom. Bog se uvijek obraća pojedincu i traži osobnu odluku. Tom pozivu odazvao se i Šimun, ribar, vjernik židovske vjere, rodom iz Betsaide.
- Pođi za mnom, učinit ću te ribarom ljudi! - Kako je taj Isusov poziv morao Petru zvučati suludo, a ipak gledajući Gospodina licem u lice, on mu se odaziva. Mora da postoji neka duboka sigurnost, mir kojim te nadahnjuje Duh Sveti i daje hrabrost za takvu odluku. Dvojicu svetaca mučenička smrt spaja u istu, 65. godinu i isto mjesto pogubljenja – Rim.
Ta smrt nije kraj, ona je vrhunac svjedočanstva životnog opredjeljenja za onog kojeg su spoznali i koji ih je učinio novim ljudima.
Petru i Pavlu, dakle ista je djelatna ljubav za Gospodina, ona koja vrši Riječ. Ona koju Pavao svjedoči poštujući crkvenu hijerarhiju i tražeći zajedništvo s ostalim stupovima kršćanske zajednice Ali i ona u kojoj se Petar, bez obzira što ima vodeću ulogu u Crkvi, kao grešan čovjek obraća na subratovu, Pavlovu opomenu. Koliko je samo u tim postupcima prostora za aktualizaciju Svetog pisma. Zamislimo koliko bi jala bilo u našim riječima kada bi nas za nedolično ponašanje opomenuo netko tko nas je do jučer progonio. Često čujemo kako su u prvim redovima oni koji do jučer nisu bili u crkvi. I to nas strašno ljuti. Htjeli bi biti prvi. Zaboravljamo da to nije Učiteljeva logika.
I dok bi prema ljudskoj prosudbi ( kao što svećenik Ananija iz Djela apostolskih vidi pred sobom Savla, dok s druge strane Gospodin već vidi Pavla) Savla trebalo iščupat i spaliti, poput kukolja, Krist s njim ima sasvim druge planove. Nedokučivi su putovi Gospodnji.
I na kraju i nama se danas osobno postavlja Isusovo pitanje upućeno Petru – Šimune, sine Ivanov ljubiš li me ? – i to uvijek istom upornošću dok ne zaplačemo i ne damo Isusu prvenstvo nad svim u sebi: i ljubavi, i izdaji, i dobroti, i grijehu;
Ti znaš, ti me jedini spoznaješ. Ti jedini poznaješ dubine moga bića i stoga sve ti predajem, s potpunim pouzdanjem da si me otkupio. I ono drugo, upućeno Savlu - Savle, Savle zašto me progoniš? – koje traži da odreknemo sebe i priznamo kako smo bez Isusovog duha slijepi. Oba puta vode u poniznost iz koje tek tada možemo poput psalmiste moliti: - Ja se Gospodine u tebe uzdam; govorim, Ti si Bog moj! (Ps 31,15)
Antonija Martić
29.06.2010
|
Župa Svetog Antuna Trg Svetog Antuna 1 35107 Podvinje HRVATSKA |
tel: +385 (0)35 461-410 URL: zsa.podvinje.org e-mail: zupa@podvinje.org |